Najpoznatiji svjetki likovi: Tarzan

Tarzan – kralj džungle i jedan od najpopularnijih fiktivnih likova dvadesetog stoljeća

Lik Tarzana, djeteta koje su odgojili majmuni u srcu Afrike i koji se kasnije vratio u civilizaciju koja ga nije prihvatila kao ni on nju, stvorio je Edgar Rice Burroughs u romanu Tarzan of the Apes, koji je objavljen 1914. Vjerujemo kako ne postoji netko tko ne zna priču o Tarzanu?; ali za svaki slučaj – u ovom postu ponovit ćemo gradivo!

Ja Tarzan, ti Jane, sintagma je koje se zasigurno svi sjećamo, no, ne smijemo zaboraviti spomenuti ni vjernu čimpanzu, zvanu Cheeta, prisutnu od 1930-ih godina.

Tarzan je simbol uvjerenja ljudske vrste u superiornost nad ostalim pripadnicima životinjskoga carstva. Premda nije odrastao u civilizaciji nego su ga odgojile divlje zvijeri, on vlada džunglom i uspije je pripitomiti. Priroda je jača od odgoja. Cijelo dvadeseto stoljeće razvojni su psiholozi istraživali igraju li u formiranju čovjeka veću ulogu priroda ili odgoj.
Odluke koje su se donosile na temelju takvih rasprava utjecale su u nacističkoj Njemačkoj i komunističkoj Rusiji na živote milijuna ljudi. Ako odgoj (kultura) ima dominantni utjecaj, društveni inženjering može se opravdati od najranije dobi neke osobe. Ako, pak, priroda (genetika) ima veću ulogu, moguće je opravdati brutalnu selekciju kojom se pokušava poboljšati rasa. Značenje oba ta čimbenika smanjuje se kako osoba sazrijeva, a slobodna volja sve više dobiva na značaju, no o toj se temi nije raspravljalo.

Edgar Rice Burroughs uključio se u tu raspravu svojim romanom iz 1912. o djetetu iz društveno privilegirane obitelji koje odrasta u divljini Afrike. Ta je priča usmjerila pozornost na pitanja o tome što osobu čini civiliziranom i kako ona postaje takva.

Priča je jednostavna, gotovo moguća. Posljednjih godina devetnaestoga stoljeća pustolovni engleski plemićki par doplovi do zapadnoafričke obale u blizini ekvatora i podiže logor na plaži nedaleko džungle. Nakon pobune i sukoba medu članovima njihove posade, ostaju sami. Bore se kako bi preživjeli, ali žena -Tarzanova majka – poludi i umire s dječačićem na rukama. Dječaka i oca potom napadne krdo razjarenih gorila iz obližnje džungle. Otac pogiba, a ženka gorile – koja sa sobom nosi tijelo svojeg nedavno uginuloga mladunčeta i još ima jaki majčinski instinkt – zamijeni svoje mrtvo mladunče živim engleskim dječakom. Obitelj gorila odgaja Tarzana i on nauči njihov jezik i usvoji njihov način života. Kad odraste, nametne se kao vođa krda svojom snagom i lukavošću.

Burroughs piše kako je razum iskra koja razdvaja čovjeka od životinje te da je ta sposobnost prirođena čovjeku, dio biološke jedinstvenosti svojstvene ljudskoj vrsti. Tako se i Tarzan odlikuje razumom unatoč tomu što nije imao nikakvog dodira s ljudima gotovo od samog rođenja. Tarzanova radoznalost dovodi ga do kolibe iz koje je otet, a koristeći se knjigama koje je tamo pronašao on uspije naučiti jezik svojih roditelja.

Mnogo kasnije, Tarzan susreće skupinu američkih pustolova, spašava ih i saznaje o svom pravom podrijetlu. Zaljubljuje se u mladu Amerikanku Jane nakon što joj je spasio život. No nakon nekog vremena koje je proveo u Sjedinjenim Državama Tarzan shvaća da ne pripada – ili ne želi pripadati – civiliziranome društvu. Napušta svoju ljubav i vraća se jedinom domu koji poznaje. Ima ponešto nevjerojatno pa i nemoguće u toj priči a neke stvari Burroughs izrijekom odbija objasniti. (“Tarzan se sprijateljio sa slonom Tantorom. Kako? Ne pitajte”, piše autor). No u doba kad se knjiga pojavila taj je scenarij djelovao uvjerljivo. Ta je priča bila kao stvorena za filmsku adaptaciju i za unosni hollywoodski posao: neograničeni broj filmskih nastavaka. Tarzanova uloga spasitelja među životinjama iz prašume koje uživaju blagodati što ih donosi čovjekov osjećaj za pravdu još više naglašava stav o superiornosti čovjeka nad prirodom.

Burroughs je stvorio ekstremni primjer junaka; opisao je Tarzana kao bijelca, atletski građenog – visok je, zgodan i preplanuo, sa sivim očima i crnom kosom. Uz to, on je hrabar, vjeran i postojan. Inteligentan je i lako uči nove jezike. Ponaša se etično u većini situacija, odan je i u potpunosti posvećen supruzi i uvijek je na strani slabijih. Tarzanova je filozofija uvijek u skladu s “povratkom prirodi”, iako je bio sposoban ponašati se i kao civilizirana osoba.

Prisutna je tu i rasistička komponenta: bijeli čovjek osvaja i preuzima divlji prašumski svijet crnoga čovjeka. Darwinova teorija da su ljudi srodni čovjekolikim majmunima bila je prije izlaska Burroughsove knjige tema mnogih javnih rasprava, što je vjerojatno i potaknulo nastanak priče o dječaku koji je rastao među našim dalekim rođacima primatima. Našavši se u samom središtu teme što je izazivala žučne polemike, Tarzan je nadahnuo cijelu jednu industriju koja je proizvela nekoliko desetaka romana, preko četrdeset filmova, stripova, radijskih i televizijskih emisija, a pripomogao je i prodaji igračaka, rublja i kutija za užinu sa svojim likom. Nekoliko je glumaca postiglo veliku popularnost glumeći lik Tarzana, a tom je ulogom plivač Johnny WeissmulIer dobro unovčio svoje olimpijsko zlato.

S pojavom pokreta za nezavisnost afričkih zemalja Tarzan je nakon Drugog svjetskog rata počeo gubiti na popularnosti. No nakon što je 1962. jedan knjižničar iz Los Angelesa pokušao ishoditi da se knjige o Tarzanu zabrane – s objašnjenjem da izvanbračna zajednica Tarzana i Jane promiče nemoral – ta je šašava ideja proizvela suprotan učinak, pa je cijela priča o Tarzanu ponovo oživjela. Pokazalo se da je samo film iz 1932. dao povoda prigovoru za nemoral. Podrška vjernih čitatelja doprinijela je oživljavanju Tarzanove popularnosti pa se on tijekom sljedećih desetljeća pojavio čak u pet televizijskih serija – tri igrane i dvije crtane. Posredstvom časopisa, novina, knjiga, stripova i radija, Tarzan je nedvojbeno postao jedan od najpopularnijih fiktivnih likova dvadesetoga stoljeća.

Za razliku od većine filmskih verzija, film britanskog redatelja Hugha Hudsona iz 1984. – Greystoke: Legenda o Tarzanu vjerno se drži originalne Burroghsove priče i smatra se jednim od najboljih. Bio je nominiran za Oscara za scenarij, sporednu mušku ulogu (R. Richardson) i šminku, te za Césara kao najbolji film 1984. Hughu Hudsonu, redatelju razmjerno dugog staža, a malog opusa, “Greystoke” je jedan od dva najuspjelija filma.