Zajebanko Portal smijeha i dobre zabave
Robinson Crusoe – uzbuđenje preživljavanja u borbi sa surovim silama prirode
Roman Robinson Crusoe koji je 1719. napisao Daniel Defoe utjecao je na promjenu europskih stavova prema vlasti i društvu te time neizravno i na pokretanje Francuske i Američke revolucije. Robinson je doživio brodolom i našao se na pustom otoku, no to nije priča samo o preživljavanju nego i o snazi karaktera.
Zapanjujuća uvjerljivost većim dijelom izmišljenih zgoda Robinsona Crusoea dala je cijelom nizu generacija vrlo jasnu sliku o borbi čovjeka s prirodom. Taj je predmet odgovarao općim osjećajima i predstavljao možda najživlji dio ljudskog zanimanja što ga literatura uopće može pružiti. Nenamjerno, ali po svom unutarnjem osjećaju, Defoe je napisao ne samo poučnu pripovijest o nevoljama koje mogu zadesiti krhko ljudsko stvorenje nego i simboličnu dramu o mučnim i strpljivim naporima s pomoću kojih je ostvarena civilizacija.
Pustolov Crusoe bio je vlasnik manje plantaže u Brazilu, odakle se tajno otisnuo na putovanje u Afriku da bi kupio robove. Sve je pošlo po zlu kad se njegov brod nošen olujom nasukao na pješčanoj obali. I tako se dvadesetsedmogodišnji Robinson našao na pustom otoku kao jedini preživjeli nakon brodoloma.
Prije no što je druga oluja potpuno uništila brod, Robinson je pokupio puške, barut, sjeme, alat, hranu, odjeću i ostale korisne predmete. Premda se činilo da je otok nenastanjen, na njemu je bilo dovoljno svježe vode te obilje limuna, grožđa, duhana, šećerne trske i drveta, a tu su bile i divlje koze koje je Crusoe pripitomio radi mlijeka, mesa i kože.
Dok čitamo roman, budi se u nama pustolovan duh i poistovjećujemo se s Crusoeom, njegovom neovisnošću, odlučnošću i domišljatošću kojom rješava probleme. Divimo se njegovom uspjehu kad izgradi sebi dom i nalazi načine kako da zadovolji svoje potrebe, a sa zebnjom pratimo njegove planove da pobjegne s otoka. Crusoe je nakon petnaest godina života na otoku ugledao otisak ljudskog stopala, što je u njemu izazvalo strah od kanibala. Ali tek osam godina poslije pronašao je ljudske kosti i ognjište, po čemu je shvatio da su kanibali doista na otoku.
Nakon dvadeset i pet godina samotnog života ugledao je skupinu divljaka i njihovih zarobljenika, a dok ih je promatrao iz daljine jedan od zarobljenika je pobjegao. Crusoe mu je pritekao u pomoć i njih su dvojica uspjeli umaknuti progoniteljima. Robinson je bjeguncu dao ime Petko, po danu kad ga je spasio.
Crusoe je Petka je podučavao o Bogu i Isusu, ali Petko je želio znati zašto Bog, budući da je tako jak i moćan, ne ubije Sotonu. Crusoe mu nije mogao dati zadovoljavajući odgovor, rekavši samo da će Bog možda kazniti Sotonu – jednoga dana. Za pisca s početka 18. stoljeća bilo je to prilično neortodoksno objašnjenje. Još je radikalniji Defoeov opis Petka kao dobrog, moralnog, časnog čovjeka mnogo prije no što se obratio na kršćanstvo, a čini se da su i njegovi sunarodnjaci imali slične osobine. Priznao je da jedu ratne zarobljenike, ali je Petko bio uvjeren da će i to ubrzo prestati.
Na kraju romana pojavljuje se engleski brod na kojemu je izbila pobuna. Pobunjena posada izbacila je kapetana broda na otok misleći da je nenastanjen. Nakon što su buntovnici zaspali, Robinson, Petko i kapetan zauzeli su brod i otplovili u Englesku.
Robinson Crusoe nije junak nadljudske snage kome sve uspijeva brzo i lako. On je običan čovjek. Vrlo teško podnosi samoću. Strah mu je stalni pratilac. Uprkos povoljnoj klimi otoka nismo sigurni da bi ostao na životu da nije donio s nasukanog broda puške i barut, šaku žita i druge stvari. Povijest njegova uspjeha je duga priča o mnogobrojnim napornim i tegobnim neuspjelim pokušajima. Robinson puno razmišlja, mijenja odluke, mjesecima radi naporno na nečemu što će se katkad na kraju izjaloviti. Tako je neprestano pokušavao, služeći se samo sjekirom, izraditi veliki čamac kojim bi mogao otploviti s otoka. Uložio je u taj posao mjesece i mjesece mukotrpnog rada. Nije uspio, ali je pokazao neslomljivu ustrajnost, prkos, odlučnost da pobjegne s otoka kao i nemir i strast za plovidbom. Živeći više od 27 godina na pustom otoku pokazao se kao uspješan ratar, vješt stočar, od nužde majstor svih zanata, ali sve te duge godine mirovanja na jednom mjestu samo su još ojačale njegovu vječnu želju za putovanjima i izazovima. Takav Robinson je običan čovjek koji u vrlo teškim uvjetima života dokazuje svoju ljudsku veličinu.
Robinson Crusoe hvaljen je kao jedan od najvećih engleskih romana i kao začetnik žanra “sam na pustom otoku”. On je poslužio kao nadahnuće za roman švicarskog pastora J. D. Wyssa Švicarska obitelj Robinson (1812.) o obitelji koja se nakon brodoloma našla na pustome otoku, ali i za roman Gospodar muha Williama Goldinga (1954.) o nasilju medu dječacima. Na njegovu su tragu nastali i znanstvenofantastični film Robinson Crusoe na Marsu (1964.), erotski film Plava laguna (1980.) i Brodolom života Toma Hanksa (2000.)
Uzbuđenje preživljavanja u borbi sa surovim silama prirode nadahnuće je i za televizijski žanr reality serija kao što su Izgubljeni, Opstanak te Gilliganov otok.
Za francuskog filozofa iz 18. stoljeća Jean-Jacquesa Rousseaua, Defoeovo djelo pokazalo je kako se ljudi mogu pristojno ponašati i bez vlade koja ih nadgleda te da poganski divljaci mogu biti jednako moralni kao kršćani. Rousseau je izložio svoju ideju o urođenoj dobroti čovjeka u knjigama Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti i Društveni ugovor.
Roman Robinson Crusoe nosi u sebi poruku o vrijednosti i jednakosti svih ljudi koja je nadahnula filozofske i književne krugove što su u velikoj mjeri utjecali na Francusku revoluciju 1789. A sve je krenulo od Robinsona Crusoea. Nije ni čudo da ga smatramo tako utjecajnim.
